Atletski klub Dinamo-Zrinjevac osnovan je 1945. kao Zagreb, dok pod imenom Dinamo djeluje od 1951. do 1994. godine. Izvrsnim rezultatima dokazao se kao nositelj popularizacije i razvoja vrhunske hrvatske atletike, provodi stručni rad sa svim uzrastima u svim disciplinama u cijelom razdoblju od 64 godine kontinuiranoga djelovanja.
Rezultat navedenoga su bila i redovita sudjelovanje u Saveznoj ligi, uz najčešće nastupe na finalnim natjecanjima posebno kod seniora te sveukupne momčadske pobjede na kros prvenstvima bivše Jugoslavije 1948., 1988. i 1989. godine.
AK Dinamo-Zrinjevac od 1945. do 2009.
Povijesne 1971. ‘dinamovci’ osvajaju najviše naslova seniorskih prvaka ispred beogradskih klubova Partizana i Crvene zvezde, celjskog Kladivara, Sarajeva, Mladosti, Slavonije… te po uvaženim statistikama (Ivković, Ljubljana) ostaju vodeći hrvatski klub po osvojenim medaljama na prvenstvima bivše Jugoslavije.
Nastavak navedenih uspjeha u samostalnoj republici Hrvatskoj nastavljaju se s osvojenih 11 momčadskih naslova, od čega dva posljednja u konkurenciji i seniora i seniorki, 13 pobjeda u Kupu kao i krosu sveukupno, što statistički predstavlja više pobjeda od svih ostalih klubova zajedno.
Klub je nominiran za najbolju momčad Grada Zagreba te kandidirao i za Nagradu Grada uz podršku uglednih klubova iz različitih sportova. Juniori Kluba poslije niza uspješnih nastupa u Kupu prvaka osvajaju europski naslov u Londonu 1999. u konkurenciji nacionalnih prvaka atletskih velesila Engleske, Rusije, Njemačke, Češke…, a seniori su bili nadomak I. europske lige 2000. godine.
U klupskoj povijesti punoj uspjeha, među dvanaest sudionika Olimpijskih igara, posebno ističemo šestero finalista – Zvonka Bezjaka, Veru Nikolić, Ivanu Brkljačić, Andrasa Haklitsa, Franju Škrinjara i Srećka Štiglića – a među njima, pak, europsko zlato i bronca Vere Nikolić na 800 m ima najveći sjaj.
Preko 30 naslova regionalnih prvaka (Mediteranske igre i Balkanske igre) u klupske vitrine donijeli su Bezjak, Škrinjar, Kovač, Murat, Nikolić, Štiglić, Elkasević, Kršek, Primorac. Od toga je čak je 6 naslova Franje Škrinjara u maratonu.
Bulić, Krajcar, A. Ledić, Zl. Bezjak, Radojčević, Orešković, Budija, Papić, Stojčević-Kršek, Juričić, Markt, Penavić, Balgač, Buinjac, Jerković, Perišić, Golub, Pucelj, Ivančević, Srša, Habazin, Banović, Gregurić…, su uz prije navedene višestruki državni seniorski prvaci, odnosno osvajači medalja na međunarodnim natjecanjima. Poseban uspjeh je 20 naslova u bacanju kladiva Srećka Štiglića u Dinamovoj majici.
Ivana Brkljačić je 2001. i 2007. bila finalistica u bacanju kladiva na svjetskim prvenstvima, a njen osobni i nacionalni rekord iznosi svjetski vrijednih 75.08.
Najuspješnije olimpijce trenirali su Josip Miloš, Leo Lang, Nikola Despot, Pedro Goić, Nikola Turk, Ivan Ivančić, Zsolt Nemeth, Roland Varga…, a na čelu Kluba djelovali od prvoga predsjednika Mladena Dolenca (1951.-1978.) do aktualnog Stjepana Oreškovića još i Boris Stepinac u tri mandata, Augustin Lukačević u dva mandata te Ivan Gagro, Joško Murat, Milivoj Radojčević, Petar Ledić i Ivica Smolčić, u suradnji sa desecima atletskih entuzijasta (Dobrin, Miloš, Despot, Manasteriotti, Kerhin, Krajačić, Turk, Grgin,Vedriš, M. Orešković, Flanjak, Kršek, Babić-Parlov, Gracin…) koji su obnašali funkcije tajnika, tehničkih rukovoditelja, dopredsjednika… Milan Orešković je pored funkcije glavnog tajnika HAS-a u dva mandata bio i tehnički delegat EAA.
Veliki broj članova Dinama je u redovima Zbora atletskih sudaca sudjelovao u provedbi velikih priredbi na stadionu u Maksimiru, od AKE, BAI, Univerzijade. Među njima posebno su istaknuti Limpić, Kapetanić, Vrbanac, Gojić, Iveković, Turk, Despot, Krnjaić, Poljak.
Pridodajmo navedenim rezultatima i brigu oko svjetski vrijednih dostignuća članova našega Kluba, inače osoba sa invaliditetom, Marije Iveković i Vedrana Lozanova koje vode treneri Kršek, Ivančić i Sedić. Ivan Ivančić je bio trener i olimpijskom pobjedniku sa invaliditetom, Darku Kralju.
Pored navedenih, treneri u Klubu su i Fridrih, Grd, Opašić, Pavković, Sučić, Šobot te Vojnović.
AK Dinamo-Zrinjevac od 2009. do 2012.
Uspješna klupska povijesti nastavljena je i pod novim rukovodstvom: Stjepan Orešković – predsjednik, Vesna Babić – dopredsjednica, Boris Stepinac – izvršni dopredsjednik, Mladen Kršek – tajnik.
U stalnim naporima za poboljšanje osnovnih uvjeta za trening i natjecanja na RC Svetice, ali i uz osigurane financijske uvjete primjerene današnjem vremenu i osnovnim potrebama te uz kvalitetan stručni rad dostignuti su povijesni uspjesi našega Dinama.
Oni se prvenstveno ogledaju kroz zlatnu olimpijsku medalju Sandre Perković u bacanju diska, prvo olimpijsko zlato u 100-godišnjoj povijesti hrvatske atletike, ali i kroz druge značajne uspjehe na velikim priredbama, kao i nastavak tradicije dominacije prvenstveno seniora i seniorki na nacionalnim prvenstvima.
Poslije Europskog seniorskog zlata u Barceloni 2010., Sandra u 2012. pobjeđuje na Zimskom bacačkom prvenstvu Europe, EP u Helsinkiju (što je treće europsko seniorsko zlato u klupskim vitrinama) te kao kruna sezone na OI u Londonu pobjeđuje s izvrsnih 69.11.
U sjeni tog veličanstvenog uspjeha stasao je u 2012. do 20.46 u kugli mladi Marin Premeru, još jedan učenik iz izuzetno uspješne Ivančićeve šampionske škole. Poslije medalja na SP za mlađe juniore, EP i SP za juniore Marin osvaja zlata u kugli i disku na Europskom zimskom bacačkom kupu održanom u Baru u konkurenciji mlađih seniora početkom 2012., da bi kao kruna sezone bilo ostvarenje rezultata vrijednog olimpijske norme.
Nastup na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. su ostvarili i Roland Varga u disku te finalist prethodnih olimpijskih igara u Pekingu Andras Haklits u kladivu.
Kadeti, juniori i seniori Kluba u muškoj i ženskoj konkurenciji zbirno su osvojili najviše medalja na prvenstvima Hrvatske u 2009., 2010. i 2011. godini, a imali smo i najviše pobjednika ukupno. Atletski kup za seniore osvojen je 18. put od samostalnosti RH, a sveukupni kros pobjednici su naše trkačice i trkači bili 15 puta od 1992. godine.
Više od svih drugih klubova u Hrvatskoj zajedno naši su seniori od osvajali naslove momčadskih prvaka Hrvatske, a posljednjih godina najčešće su im se u tome pridružile i seniorke u dvostrukim pobjedama. Pored kvalitetnih atletičara koji su vođeni željom za napretkom postali članovi Kluba i pri tome napredovali, velik doprinos uspjesima daju članovi ponikli u vlastitoj školi, čemu u budućnosti trebamo posvetiti još veću pažnju.
Od 2013. do današnjih dana
Sandra Perković je u 2013. kompletirala svoje zlatne medalje. Prvi naslov svjetske prvakinje i prva svjetska zlatna medalja u povijesti kluba. Ukupno gledajući klub sada ima 5 velikih seniorskih zlatnih medalja u svojoj 70-godišnjoj povijesti. Sandra Perković 4 zlata ( 2xEP, 1xSP, 1xOI) i Vera Nikolić, zlato sa EP 1971. godine na 800m.
Zlatnu medalju osvojio je Matija Gregurić na mlađejuniorskom SP u Donetsku 2013., u bacanju kladiva teškog 5 kg.
Martin Marković postao je 2014. godine u Eugeneu svjetski juniorski prvak u bacanju diska, s novim hrvatski juniorskim rekordom – 66.94.
Seniori i seniorke su Ekipni i Kup prvaci Hrvatske za 2014. godinu.
Povodom 70 godina AK Dinamo-Zrinjevac: 2006. – 2015. najuspješnije razdoblje u povijesti našega kluba
U rezultatima bogatoj dugogodišnjoj povijesti našega Dinama dostojno su obilježeni svi značajniji uspjesi, a na svečan način i sumirani prigodom proslava okruglih godišnjica. Sve navedeno postignuto do 2005. godine je sastavni dio klupske monografije „Atletske priče iz maksimirske šume“ objavljene povodom proslave 60-godišnjice kontinuiranoga djelovanja.
Iako se nadamo da ćemo na sličan način obilježiti i 75. obljetnicu rada, proteklih 70 godina aktivnosti prigoda su za posebno isticanje između te dvije obljetnice postignutih uspjeha, kao i njihovo ukupno sumiranje.
Bilo je to, kada gledamo postignute rezultate posebno seniora i seniorki, najuspješnije razdoblje u klupskoj povijesti, pa je izražena i službena potreba trajno ga evidentirati. Ističemo ga kao nastavak već ranijih uspjeha generacija dinamovaca 60-ih i 70-ih godina, osvajanja naslova momčadskog prvaka Europe u juniorskoj konkurenciji 1999. te veoma uspješne 2005. godine, što je opisano u spomenutoj monografiji. Zbog njihovog velikog doprinosa klubu navodimo i imena predsjednika u vrijeme navedenih uspjeha: Mladen Dolenec, Joško Murat, Ivan Gagro, Augustin Lukačević u ranijoj fazi te Petar Ledić, Ivica Smolčić i Boris Stepinac na prijelazu stoljeća, uz značajan financijski angažman Ante Ledića i JP Zrinjevac.
Ako su su konačno mjerilo uspjeha seniorski rezultati i tek po nastupima u toj kategoriji se vidi konačni sportski doseg pojedinaca, vidljiv je po tome i konačni rezultat sistematskog bavljenja našim sportom kao i uspjeh kluba u cjelini. Iako je značajna uloga kluba i u odgoju onih koji do seniorskog statusa nikada nisu dogurali, ali su postigli mogućnostima primjerene rezultate, dobre radne navike i ponašanje, završili školovanje…
Apsolutna dominacija članova našega kluba na domaćim natjecanjima očituje se u prvom redu u ipak nevjerojatnoj činjenici da su naši seniori na svim državnim prvenstvima u navedenom razdoblju bili najuspješniji po ukupnoj vrijednosti osvojenih odličja. Od 2006. do 2015. godine naše su seniorke i seniori po tom kriteriju uvjerljivo ispred svih ostalih klubova. Također smo osvojili sva kup natjecanja osim u 2013. godini, pa smo ukupno od hrvatske samostalnosti bili pobjednici čak 20 puta, izgubivši finalna natjecanja u samo u pet sezona, a samo jedno u navedenom razdoblju.
Po statistici smo posljednjih godina, zbog odlaska grupe u našem klubu odgojenih trkača, bili manje uspješni na momčadskim kros prvenstvima, samo četiri naslova u navedenom razdoblju (u odnosu na pet Agramovih), ali smo s ukupno 15 naslova još uvijek ispred svih ostalih klubova, koji su zajedno osvojili 8 naslova.
Ne želeći podcijeniti rezultate ni jednog atletskog suparnika, moramo se posebno podičiti i pobjedama u momčadskim prvenstvima i to u svim godinama navedenoga razdoblja osim 2013. kada smo u ženskoj konkurenciji bili plasirani iza Agrama. Tako je ukupno gledano u seniorskoj konkurenciji osvojeno impozantnih 18 naslova od moguća 23 od hrvatske samostalnosti. Seniorke su to učinile ukupno 11 puta, 9 od mogućih 10 puta u navedeniom razdoblju.
Hrvatski atletski savez službeno vrednuje klubove po Pravilniku iz 2008. godine i u tome razdoblju je šest puta naš klub najbolji s nedostignutih 14% svih bodova najuspješnije 2010. godine. Najbolji smo bili čak i u 2014. godini kada je u Mladost prešla naša zlatna Sandra Perković.
A kakvi su tek uspjesi postignuti na međunarodnoj sceni, na kojoj su naši brojni reprezentativci u svim kategorijama, posebno kod seniora gdje smo najčešće davali više od 10 atletičara i atletičarki i bili okosnica hrvatske reprezentacije!
Na olimpijskim igrama, seniorskim svjetskim i europskim prvenstvima su u navedenom razdoblju nastupali Anita Banović, Ivana Brkljačić, Arna Erega, Andrea Ivančević, Vanja Perišić, Sandra Perković, Andras Haklits, Nedžad Mulabegović, Slavko Petrović, Dino Pervan, Tomislav Popek, Marin Premeru, Roland Varga i Željko Vincek.
Europske i svjetske juniorske medalje su osvojili Sandra Perković i Marin Premeru u više navrata u bacanju kugle i diska (Ostrava 2007., Bydgoszcz 2008., Novi Sad 2009.), Nikola Kišanić, Martin Marković i Matija Gregurić, dok su se kod mlađih seniora odličjima okitili Vanja Perišić, Dorotea Habazin i Nikola Kišanić, uz spomenute Perković i Premerua.
Naslove prvakinje Europe osvaja Sandra Perković 2010. i 2012., a 2013. i naslov svjetske prvakinje u bacanju diska. To je bio treći naš europski seniorski naslov (uz prethodni Vere Nikolić), a takav uspjeh trenutno nema ni jedan drugi hrvatski atletski klub.
Pored toga, AK Dinamo je jedini klub u Hrvatskoj koji je u navedenom razdoblju u svoje trofejima prepune vitrine donio naslove mlađe juniorskog (Matija Gregorić u kladivu u Donecku 2013.), i juniorskog prvaka svijeta (Martin Marković u disku, Eugen 2014.) te naslov seniorske svjetske prvakinje (Sandra Perković, Moskva 2013.), kada uzmemo u obzir sve starosne kategorije u kojima se po IAAF-ovim pravilima odvijaju natjecanja.
Kruna svega je zlatna Sandrina olimpijska medalja osvojena u Londonu 2012. Godine, do tada najveći pojedinačni uspjeh hrvatske atletike. Dodatni značaj uspjesima daje činjenica da su troje navedenih izvorno Dinamovi atletičari.
Dolazak trenera Ivana Ivančića, uz dugogodišnje doprinose i drugih trenera, bio je presudan za brojne međunarodne domete. Za taj dolazak u Dinamo sam je izražavao želju gajeći pored očekivanih uvjeta i višegodišnje prijateljstvo i povjerenje prema rukovodećim strukturama Dinama (Gagro, Murat, Lukačević, Ledić, Stepinac, Orešković…). Postignuti rezultati su najbolji dokaz da su svi dogovori realizirani (u operativi svakako zaslugom Ureda), a međusobno povjerenje u dugom razdoblju suradnje nije narušeno.
Za uspjeh su zaslužni svi treneri sukladno doprinosu, a ovdje dodatno izdvajamo odgovorne trenere s brigom za grupe disciplina: Želimir Šobot (Goran Grd), Mladen Kršek, Nenad Erega, Ivan Ivančić (Roland Varga). Također su u cijelom razdoblju bez prekida aktivni treneri Ante Pavković, Nebojša Pešić i Damjan Sedić. Navodimo i trenere koji su bili angažirani samo u pojedinim razdobljima: Edvard Josipović, Ivona Jerković (nastavljen angažman), Dejan Vojnović, Boštjan Fridrih, Lucija Kolić, Viktor Bankin. Naši vanjski stručni suradnici Petar Korica, Zsolt Nemeth, Siniša Ergotić i Predrag Saratlija dali su veoma značajan doprinos djelujući u honorarnom statusu.
Trajni angažman, što je i dokaz velike odanosti našem klubu, s nekima od navedenih započet je još poslije Univerzijade 87. Atletskom školom rukovodili su (poslije Maria Capara) Frano Leko te u dužem vremenu Srećko Opašić, uz suradnju s naprijed navedenima.
Nastavljena je i uspješna i kontinuirana provedba tradicionalnog Dinamovog mitinga (desetljećima znanog kao Miting otvorenja atletske sezone) koji poslije memorijalnih utrka u čast pokojnih članova doajena Nikole Despota i prerano preminuloga Ivana Buljata, kontinuirano i uz pomoć obitelji evocira uspomene i na bivšeg dugogodišnjeg hrvatskog reprezentativca u bacanju diska, uvijek vjernoga člana našega kluba dr. Ivana Šebalja iz Vinkovaca.
Potrebno je spomenuti i veteransku sekciju kluba koju primjereno vodi Željko Vrbanc, kao i rezultate koje u toj dobi kao primjer za dugotrajno bavljenje atletikom daju naši stariji članovi Dražen Goić, Srećko Štiglić, donedavno Branko Tepšić, zatim Ivona Jerković (ujedno i trenerica za skok s motkom), Vrbanc, Gjurgjević, Zetić, Haubrih… i najdugovječniji među njima, gotovo 90-godišnji Nikola Turk.
Razdoblje je to trojice predsjednika na čelu Kluba: Borisa Stepinca (kasnije izvršnog dopredsjednika) 2006. – 2008., zatim Stjepana Oreškovića (2008. -2014.) i Marijana Hanžekovića od 2015. godine. Zajedno s izabranim zamjenicima (u najdužem razdoblju Vesna Babić) te ostalim članovima Upravnog odbora – Fadilom Gracin, Augustinom Lukačevićem, Jadrankom Marić, Berislavom Obradovićem, Milanom Oreškovićem, Draganom Primorcem, Željkom Protićem, Markom Šebaljom, Markom Škrebom, Igorom Toljanom, Vesnom Županović – brinuli su za bolje uvjete naših natjecatelja i trenera.
Aktivnost predstavnika našega Kluba utemeljena na osobnom ugledu ali apsolutno i postignutim rezultatima dovodila je do primjerenog uvažavanja od strane sportskih struktura Grada Zagreba i Republike Hrvatske. Posebno je, pored mnogih tvrtki i udruga sa kojima godinama surađujemo, financijska pomoć GNK Dinamo i JP Zrinjevac dodatno poboljšala uvjete za treninge i natjecanja.
U cjelokupnom razdoblju na usluzi svim momčadima i trenerima bio je Ured kluba na čelu s tajnikom Mladenom Kršekom.
Nikad nisu i neće svi segmenti djelovanja biti jednako uspješni, pa je stalna briga za unapređenje rada, naročito s mlađim uzrastima, kao i ispravljanje slabosti trajni cilj. Istovremeno, ovakvi uspjesi koji su nadmašili sva prethodna očekivanja moraju biti na ponos svim članovima i putokaz u daljnjem radu, kako natjecateljskom tako i upravljačkom dijelu kluba.
Uspjesi su trajna životna uspomena samim sudionicima, njihovim trenerima, ali i istovremeno i znak zahvalnosti svim generacijama amaterskih atletskih djelatnika kojima je ovaj klub bio i ostao drugi dom.
Oni su od osnutka kluba u već poprilično dugoj povijesti (posebno ukoliko uzmemo u obzir da je i prethodna povijest Concordie po mnogim povjesničarima sporta u mnogim segmentima i prethodnica Dinama) do današnjih dana brinuli za što bolje uvjete našega kluba, a time i hrvatske atletike u cjelini.
Povodom 70-obljetnice kluba
Milan Orešković, Urednik monografije ‘Atletske priče iz Maksimirske šume’
KLUPSKE LEGENDE
Petar Goić – Pedro
(Pražnice 1896. – Zagreb 1995.)
Povijest našega kluba obiluje visokom razinom dostignutih rezultata koje su postizali naši vrsni članovi u većini disciplina olimpijskog programa. Mnogi od njih bili su i veoma zanimljive osobe, koje su najveći broj godina i u sportskom i u privatnom životu bile vezane uz naš Dinamo.
Jedan od njih je i Petar Goić, zbog dijela života provedenog u iseljeničkoj koloniji Bračana u dalekom Čileu zvani Pedro. Kao državljanin te južnoameričke zemlje osvojio je, između ostaloga, i naslov prvaka Južne Amerike u bacanju kladiva, svojoj omiljenoj disciplini kojoj je posvetio gotovo cijeli svoj život kao atletičar i trener. Po povratku u tadašnju Jugoslaviju, kao član HAŠK-a osvojio je 9. mjesto na Europskom prvenstvu u Torinu 1934. godine, bacivši kladivo 44.03 metara, a sudjelovao i na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936.
Goić je osvojio i pet naslova prvaka na svojedobno vrlo popularnim i kvalitetnim Balkanskim igrama, a posebno mu je u sjećanju ostao naslov osvojen 1938. godine u Ateni, s tada izvrsnih 47.10 metara bačenih na pomoćnom terenu (gdje se kladivo zbog opasnosti za gledatelje tada najčešće i bacalo). No, zbog novog rekorda BAI, gledatelji su ga kasnije željeli pozdraviti i na legendarnom starom olimpijskom stadionu.
Pedro, ili kako smo ga od milja zvali „šjor Pedro“, je u trenerskoj karijeri stvorio Ivana Gubijana (Bjelovarčanina koji je zbog boljih uvjeta za trening preselio u Beograd), koji je na OI u Londonu 1948. osvojio srebrnu medalju u bacanju kladiva, prvu atletsku medalju na velikim priredbama za bivšu Jugoslaviju.
Međutim, najveći dio svoga života i atletske karijere Pedro je proveo radeći u AK Dinamo, kao trener i natjecatelj u veteranskoj kategoriji. U tom 40-godišnjem razdoblju svojim je djelovanjem ostao duboko urezan u sjećanje generacijama članova kluba. Možemo reći da je ovdje stvorio školu bacanja kladiva, s najboljim rezultatima 70-ih godina prošloga stoljeća. Proizvod te škole je i Srećko Štiglić, finalist OI u Münchenu 1972., prvak Balkana i 22 puta seniorski prvak Jugoslavije te dugogodišnji rekorder Hrvatske i Jugoslavije. Godinama blizu po rezultatima, ali najčešće u Srećkovoj sjeni, uspješan je bio i Pedrov sin Dražen Goić, rekorder i seniorski reprezentativac, svojedobno jedan od najboljih juniora Europe. Tu su bili i jedan od najvećih talenata za bacanja uopće, Darko Varošanec, juniorski državni rekorder Marijan Petrak i brojni drugi – Diminić, Samovojska, Kiš, Ivanković…
Treba istaknuti da je Štiglićev rekord u bacanju kladiva – 69.20 iz 1971. godine – bio na 95% od svjetskog rekorda, a njegova 22 naslova seniorskog prvaka države jedinstven su slučaj u povijesti naše atletike. Naša bacačka škola i novouređeni tereni za trening bacača nose danas njegovo ime.
Petar Goić nikada nije prekinuo redovito treniranje pa je bio vrstan natjecatelj i u veteranskoj kategoriji, a četiri zlatne medalje koje je na jedno svjetskom prvenstvu, u već poodmakloj dobi, osvojio u sve četiri bacačke discipline bile su inspiracija mlađim generacijama. Pedro je bio i osvajač srebrne svjetske medalje na 100 metara u kategoriji +70.
Na jedno od tih prvenstva koje se održavalo u Skandinaviji, u poodmaklim je godinama (u organizaciji vrijednoga atletskog djelatnika Nikole Turka) putovao odvažno na motoru s poznatim prijeratnim maratoncem Emilom Zemljakom. Kako je taj „sokolaš“ zdravim načinom života, koji je uključivao i redoviti trening, nastavio i u svojim kasnim 80-tim godinama života, liječnik mu je zabranio dizanje utega. No, naš Pedro redovito je kao nadomještaj izmišljao razne prirodnije vježbe, podjednako naporne, i tako sve do svoje 90 i neke.U hladnim zimskim danima mogli ste ga vidjeti kako na našim nekadašnjim bacalištima
radi zgibove na nekoj od grana neposjećenog drveća. Često je bio bez majice, samo u tradicionalnim plavim gaćicama, s podvrnutim pojasom. Inače, bilo je to vrijeme kad smo se presvlačili u plave klupske trenirke, koje su bile u klupskom magazinu, svlačionice pod sjevernom tribinom grijala je uljna peć, a zimi je naš „oružar“ Stjepan Gotal kuhao čaj od šipka u velikom plavom loncu.
Kao izučeni bivši bankarski službenik iz Punta Arenasa, desetljećima je Pedro obavljao dužnost tajnika našega kluba, ističući se izuzetno pažljivim odnosom prema svim izdacima. Tako smo u Osijeku najčešće spavali u hotelu Psunj, koji je financijski bio najpovoljniji, a odzvanjanje svakog punog sata s obližnje katedrale prigušivali smo na njegov prijedlog zabijanjem glave pod jastuk.
Karakteristično za njega bilo je da je, prije bacanja u koš za otpatke, uvijek za razne zabilješke koristio poleđinu već iskorištenih listova papira. Njegovu brižnost najbolje oslikava jedna anegdota s kraja 20. stoljeća, kada je jednog jutra u veljači, mjesecu u kojem se inače predaje završni račun, naš dragi Pedro dojurio do tadašnjeg predsjednika kluba Borisa Stepinca, sav uznemiren „jer završni račun nije odnio u FINU“. A tada je već godinama bio u mirovini!
Taj vrsni atletičar i atletski trener, brižni tajnik i nadasve vrijedan i drag čovjek, zauvijek nas je napustio, uz lijepe riječi tadašnjeg predsjednika Zagrebačkog atletskog saveza i odličnog trkača Joška Murata, jednoga uistinu vrućeg ljetnog dana 1995. godine. Imao je tada 99 godina. Bio je i ostao jedna od najvećih legendi našega Kluba.
Dr. Josip Miloš
(Križevci, Sv. Ivan Žabno 1912. – Zagreb 1993.)
Jedan od osnivača AK Dinamo i veoma uspješni rukovoditelj stručnoga tima u razdoblju 1945. Do 1969. godine koji je tu zahtjevnu funkciju, posebno složenu u atletskom sportu radi velikog broja različitih disciplina, radio s velikim umijećem, znanjem i ljubavlju, bio je naš istaknuti član dr. Josip Miloš. Sretnu životnu okolnost da se nađe na čelu generacije vrsnih trenera različitih zanimanja i afiniteta znalački je iskoristio i složio tim od izuzetnih stručnjaka Pedra Goića, Nikole Despota, Lea Langa, Nikole Turka…
Predratni član zagrebačke Concordije i reprezentativac u bacanju koplja jedan je od mnogih prvaka Kraljevine Jugoslavije iz tog, uz HAŠK, između dva rata najuspješnijeg hrvatskog kluba, koji su nakon njegovog gašenja pristupili AK Dinamu.
Kao vrsni odvjetnik po profesiji i dugogodišnji član Upravnog odbora znao je u kriznim situacijama i financijski pomoći putovanja u udaljenija mjesta kada su nastupi naših članova dolazili u pitanje. Bio je dio kontinuiteta vrsnih pravnika iz redova dinamovaca koji su imali ugled u Zagrebu, a nesebično su i volonterski desetljećima pomagali našem klubu, poput Augustina Lukačevića, Zdravka Manasteriottija,Tome Cuculića, Joška Murata…
O ‘Doktorovom’ obraćanju tadašnjem vodstvu ASH-a prigodom proglašenja AK Dinamo najuspješnijim klubom i čestim nositeljem Ugrinićevog pokala 70-ih godina, u prostorijama Češke besede na Dolcu, pričalo se s ponosom među Dinamovim članovima. A bile su to godine kada je hrvatska atletika imala najveći broj natjecatelja u svjetskom vrhu što je uspješnosti AK Dinamo davalo dodatni značaj.
Razdoblje ‘Doktorovog’ vođenja stručnog rada u klubu obuhvatilo je poratne uspjehe Jerka Bulića, Franje Krajcara, Zvonka Petranovića, Nikole Despota…, uspjehe sjajne generacije 60-tih – Zvonka Bezjaka, Franje Škrinjara, Đanija Kovača, Joška Murata, Ante Ledića… u vrijeme velikog nadmetanja muške momčadi s beogradskim Partizanom.
U posjet Klubu dolazili su tada eminentna imena iz svijeta atletike (Harold Connoly), a Dinamo je održavao klupske susrete sa Makabijem, Hoechtom… Iz tog vremena upotrebljavana mehanička klupska štoperica koju je prvi koristio dr. Miloš i kojom su izmjereni brojni povijesni rezultati prenosi se tradicionalno među rukovoditeljima struke Dinama.
Kao trener kladivaša, olimpijca Zvonka Bezjaka dovodi do 5. mjesta na Europskom prvenstvu u Stockholmu 1958. i 6. mjesta na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. godine, a sedamdesetih godina i svog omiljenog Žarka Primoraca (koji se atletikom počeo baviti tek u vojsci) do pobjede na Kupu Bruno Zaulli (današnje momčadsko prvenstvo Europe) i novog državnog rekorda u bacanju koplja. Bilo je to vrijeme dolaska tadašnje svjetske rekorderke na 800 metara Vere Nikolić u naš klub i obnova njezine sjajne karijere. Dr. Miloš 1969. godine predaje rukovođenje strukom sljedećem atletskom velikanu Nikoli Despotu, a pod njegovim vodstvom obnovljeni i za uspjehe pripremljeni Dinamo predvođen Štiglićem, Primorcem, Bezjakom, Pupavcem, Šebaljom…, postiže povijesni uspjeh na Pojedinačnom prvenstvu SFRJ 1971. u nadmetanju s Crvenom zvezdom (osam zlatnih medalja). Uz europski naslova i dva mediteranska zlata Vere Nikolić te pobjedu na Balkanskim igrama Vere i Srećka Štiglića ostat će to jedno od najuspješnijih razdoblja u povijesti kluba.
Kao uvaženi član Uprave stadiona Dinama (u vrijeme uglednog direktora Otta Hofmanna) tri puta tjedno vodio je uobičajeni trening bacača koplja na glavnom terenu Maksimirskog stadiona. Njegov ugled i dobar odnos unutar Uprave stadiona rezultirao je time da su u poluvremenu Dinamovih utakmica organizirane atletske utrke pred velikim brojem gledatelja i uz doznaku dijela prihoda našem Klubu, posebice nakon Verinog dolaska u Dinamo.
Bilo je to vrijeme ne samo po atletiku povoljnih društvenih okolnosti koje su u Zagrebu pred dovele povijesne Balkanske igre i pobjedu naše reprezentacije pred 50.000 gledatelja u tri dana natjecanja! Sve to na stadionu na kojem su uz odlično organizirana velika atletska natjecanja (Atletski kup Europe 1965. i 1981., Univerzijada 1987.) postignuta si tri svjetska rekorda: Jordanka Blagoeva (vis), Nina Otkalenko (800 metara) i Antoaneta Todorova (koplje).
Mislim da je vrijedno spomenuti i veoma rijedak slučaj u sportskoj povijesti i našoj hrvatskoj stvarnosti, da jedan visoko rangirani zagrebački sportski funkcioner u ratnom razdoblju samo nekoliko godina nakon tragičnih ratnih zbivanja postane savezni kapetan ženske atletske reprezentacije Jugoslavije. Uspjelo je to našem ‘Doktoru’, kako smo ga zvali. Njegova plemenitost i humani odnos prema ljudima s kojima je u raznim razdobljima svoga života surađivao, uz dokazanu stručnost, premostili su, eto, i dva izrazito suprotstavljena režima.
Shrvan bolešću (Alsenheimer) pri jednom je od posljednjih posjeta naše delegacije, ležeći u krevetu, do detalja iskomentirao prvi nastup naših seniorki po osamostaljenju, na Kupu prvakinja Europe u Milanu, u jesen 1992. godine.
Do posljednjih dana života bio je uz svoj Dinamo, a tamo negdje gore uz njega je vjerojatno i dalje…