Deveti dan osmog mjeseca godine 2025. ostat će zauvijek zapisan u povijesti hrvatske atletike. Tog dana oko 12:45h Vita Barbić postala je Europska juniorska prvakinja u bacanju koplja. Zlatna sa hicem iz 6. serije 55,26m i to na kakav način. Velemajstorski, hladnokrvno barem nama koji smo gledali, najjača kada je najviše trebalo. Ne samo u finalu nego baš u toj 5. seriji bilo je za pet. Bravo Vita, bravo za trenera Antu Pavkovića. Nastavili su niz nepobjedivosti od prošle godine od mlađejuniorske prvakinje Europe, Balkana, Eyofa, i Hrvatske do rekorda Hrvatske kopljem 500gr. 61,07m.
Zlatna je to medalja osvojena u boli desnog kopljaškog lakta, ruke kojom baca (kao da druga ne može boljeti ) , koje ju muči drugi dio sezone. Da je bilo lako u finalu nije. U kvalifikacijama jedan hitac debelo preko 52m , samo da se uđe u finale, da se sačuva za subotu. A onda počinje groznica subotnjeg popodneva. Točno u 11,45 sati 12 najboljih bacačica koplja starog kontinenta počinje prvo borbu za 8 najboljih za veliko finale pa borbu za medalje. Vita “nazionale u svojim prepoznatljivim modnim bojama zamotana od koljena do lakta sa steznicima, sa hrvatskim grbovima na jakim ramenima otvara sa hicem preko 49m, u tom trenutku dovoljno za 3. mjesto. U drugoj i trećoj seriji protivnice idu na preko 53m za zlato i preko 52m za srebro i broncu. Znali su to i treneri i Vita koliko treba za medalju. Prvi cilj onako u primisli zbog ozljede ja ispunjen ušla je kao 6. medu osam najboljih.
A onda ako ne znaš što je bilo pročitaj dalje. U četvrtoj seriji prijestup, namjerni , kao i u drugoj seriji, da se što više pripremi za ono što slijedi.Protivnice među kojim i domaća bacačica uz pomoć publike ne popuštaju i dalje su tu, svjesne da su blizu ali i daleko od kraja. I onda kreće naša lavice ne samo po horoskopu jer će 13.8. napuniti 18. godina nego i po karakteru. Iskusni trener Ante koji je kao i sam vrhunski bacač bio ” tisuću ” puta u ovakim situacijama u zemlji “tisuću jezera ” daje jedan ali vrijedan zlatan savjet. Samo pogodi kut, samo tu “ušicu igle” kroz koje mora proći koplje
Peta serija za pet. Za vodstvo . Za zlato. Za Hrvatsku, Zagreb, Dinamo. za sebe , svog trenera , svoje ljude iz stožera, za svoju obitelj. Sve se svelo u tih 54,77m. I da za Europu da vidi koga imamo. A nije da nemamo. Itekako imamo i za sadašnjost i za budućnost. Tu smo , u najčudnovatijoj bacačkoj spravi. Tom koplju 600 grama težine. Sprava koja ti puno toga uzme nego što ti da , ma koliko bio spreman. Ovako izvući finale i osvojiti zlato mogu samo najveći. I fizički i psihički je to odradila . Suparnice se bore do kraja, u 6. seriji stižu na “triest cenata” rekli bi u Rakitnu. A Vita hladna kao led koji ide poslije na lakat, u zadnjoj seriji poteže 55,26m. Neka se vidi tko je najbolji. Za nju i vrijedniji rezultat od njenog PB 57,12 jer je donijelo titulu prvakinje Europe.
Deseta je to ukupno zlatna medalja u povijesti za hrvatske juniore i juniorke. Još jedan filter koji je uspješno prošla Vita Barbić koja u kolekciji sada ima dvije Europske zlatne medalje. jedan zlatom popločen put do nadamo se do europskog mlađe seniorskog i seniorkog i svjetskog puta do bacanje preko 60 metara jer:
-ima sve predispozicije za to, ima trenera vizionara i specijalista za koplje, ima podršku obitelji iza sebe, imala je pravilan razvoj i pravovremenu selekciju kod trenera specijalista iz atletske škole. Još uvijek se sjećamo njenog vortexa , taj najduži zvuk te zvučne raketa ispaljene iz iste te desne ruke tada malene klinkice Vite, već sa tada vidio taj njen , “bič” taj trzaj , ” šus” koji treneri gledaju.
-ima pobjednički gen u sebi, jer hoće najbolje , ne zanima ju bronca, nju zanima zlato. Zato i uspjela u boli i suzama , onim radosnim. Bez panike kada je bila šesta, bez prevelike euforije kada je prva. Vidi se kućni odgoj i trenerski rukopis za ovako velike stvari. Uzrečica u “porazu se ne ponizi u pobijedi se ne uzvisi” došla je do izražaja o ovdje .
Ogrnuta hrvatskim barjakom dolazi do trenera Ante Pavkovića i tate Ljube, slavi svoju zlatnu medalju, koju je bilo teže obraniti nego osvojiti. Podrška obitelji je jako bitna i tu Vita briljira, sa mamom Marijom koja sve to brižno roditeljski proživljava. Profesor Ljubo je tu nešto čvršći, kao i sestra Klara, vrhunska visašica koja skače i studira ni manje ni više nego na Harvardu. I da ” kokerica ” Dama se već sprema na doček na aerodrom i ona ima svoju ulogu u onim rijekim trenucima opuštanja nakon trenerskog ” drila” koji nosi već drugu godinu same zlatne medalje.
Sada dolazi na natjecanje kao prvakinja, kao najbolja u svom godištu u Europi, kao 4. prošle godine na juniorskom SP i to kao mlađa juniorka. Već od sutra kreće program Oregon 2026 SP za juniorke, gdje će Vita završiti svoj juniorski staž. I tamo će doći kao favoritkinja to već sada zna njen stožer i njene suparnice i za to se priprema. Lakat će se lakše oporaviti uz zlatnu medalju. A do Oregona ” triba” treneru i Viti osigurati ama baš sve što im je potrebno, svaku sajlu, svaku spravu, inovaciju, tendu na kontejneru, trener će nabaviti sebi veću i bolju kampersku stolicu, veći frižider za piće u autu na polu hribrid, jer bit će i trenera koji žele i hoće učiti, trava će biti pokošena, a uskoro će i stadion. Uvjeti su najvažniji kada imate ovakav talenat. Tu se ne smije kasniti i biti iza drugih, jer u imenima Vita i Ante ima simbolike , ima putokaz koji to pokazuje. Vita je “život ” Ante je latinski” ispred” , “prednji” a grčko značenje je ” spreman za borbu”. Vita se vratila u život nakon 4 serije, a Ante je vjerovao da će kao trener ponosno stisnuti svoju šaku i dignuti je u zrak jer je ispred svih trenera u Finskoj. ANTEVITA je dakle životna borba da budete najbolji.
Bravo još jednom za sjajan zlatni uspjeh. Vita će teško noćas do sna, a trener će zaspati pred jutro snom pobjednika. Baš kao i Vita “nazionale” naša i svoja prvakinja Europe u bacanju koplja.