Osvajanjem zlatne Olimpijske medalje Sandra i Ivanča ušli su kao prvi u povijesti hrvatske atletike koji su to učinili. Do sada imamo srebro Blanke Vlašić iz Pekinga 2008. To je prva zlatna medalja na Igrama u Londonu, prva ženska zlatna medalja na ljetnim Igrama od osamostaljenja, četvrta ukupno zlatna medalja za Hrvatsku (rukometaši Atlanta 1996, Atena 2004, Pešalov dizanje utega Sydney 2000), druga zlatna medalja u pojedinačnom sportu i prva zlatna medalja sa Olimpijskih Igara za naš klub. Način na koji je osvojena je fascinantan, Ivanča je već u kvalifikacijama znao nakon prvog hica i ispunjene norme da je forma na vrhuncu. Tempirao ju je baš za 4. kolovoza oko 21h , tada je naime počela 3 serija gdje je Sandra bacila hrvatski rekord kad je bilo najpotrebnije. Kad se dojmovi slegnu Ivanča će u najužem krugu trenera i kolega priznati odlično je zlato , ne može bolje, ali 70m nema mira dok to ne bacimo. Tim više jer je konkurencija jaka , nikad jača , ali Sandra ima onaj pobjednički gen s kojim se rađaš. Ambijent na stadionu „totalna ludnica“ 80.000 ljudi koje Sandra nakon 5 serije poziva na bodrenje, „trendžo“ nekako u drugom planu , skriven iza brojnih navijača. Zlato je već tu, ali ide se u 6 seriju punom snagom, jer 70m mora pasti kad tad. Suze radosnice nisu zamutile pogled , slijedi zagrljaj s najvećim bacačkim atletskim trenerom s ovih prostora, slavljeničku zastavu dodaje nositelj iz Sydneya 2000g, sedmerostruki olimpijac stolnotenisač Zoran Primorac, hrvatsku zastavu koju bi Sandra kao prva hrvatska sportašica trebala ponijeti na otvaranju Olimpijskih Igara u Riju 2016.