Kaže se treća sreća, međutim ovdje to doslovno nije bio slučaj, jer iako je sreća potrebna, pogotovo da budu idealni vremenski uvjeti, ovdje se sve znalo, barem trener, a i šire. Čekala se realizacija. I bila je, itekako, možda za neke neočekivana blaže rečeno ili šokantno za one koji nisu unutra. Valencija prvi put 2019. na 2:27, Valencija drugi put 2021 na 2:26, Valencija treći put, četvrtog dana posljednjeg mjeseca u godini, maraton 42km i 195m za 2:23,39!
Bojana Bjeljac, maratonka hrabrog srca, uporna doslovno do bola, jer je sve i boli u maratonu kao i ostale maratonke. Zapravo teško je dokučiti dokle seže njena psiha, u trkačkim kuloarima glava, taj dio tijela koji je za maratonce pogotovo važan, kao i za sve. Jedna specifična maratonka, sa puno trkačkih vrlina. Skupocjeni materijal najkvalitetnijeg kova, gdje ne smiješ pogriješiti. Takva ne izlazi iz trkačke literature i treninga sa interneta, takva se rađa. Moraš se prilagoditi, pronaći najbolje vrline, nema druge jer istrčala je maraton ispod 2:24.
Popravljen je za više u 2 minute državni rekord, peti je to europski rezultat sezone, 21. rezultat svih vremena u Europi. Samo 12 zemalja imaju bolje nacionalne rekorde. Nadmašila je i neke europske trkačke velesile kao Italiju, Španjolsku, Francusku, Švedsku, Tursku, Poljsku itd. Naravno najbolja je i u zemljama regije. Rezultat vrijedan svakog respekta. Dosegnuta je granica od gotovo 1200 WA bodova. Za one koje vole intervalni trening, evo jednog dobrog 422x100m za 20,5 sec ili 105 x400m za 82 sec bez pauze! Tempo je to ispod 3:25 po kilometru. I tako 42 puta, pauza ti je dan nakon, jer već sutradan ide novi ciklus. Maratonsko kolo sreće uvijek se okreće.
Valencia Trinidad Alfonso 2022 maraton je platinaste kategorije odmah do najjačih svjetskih. U ovoj utrci gdje prvih 10 mjesta osvajaju afričke trkačice, Bojana i njena dobra talijanska amica Epis, spašavaju čast Europljanki. Boki prva, Giovanna druga. Prate to ljudi iz okruženja, menadžeri, pogotovo treneri, oni se uvažavaju, međusobno poštuju, čestitaju, jer oni ostaju, a trkači-ice dolaze i odlaze. Maratonski treneri su udarnici, prebacuju normu i traže formu. Atletika je u svim disciplinama rudarski posao. Stalno nešto kopaš dok ne nađeš. Najbolje je imati nebrušeni dijamant. Onda je sve na tebi.
Topla mediteranska klima, ovog lijepog i sretnog grada, pokazala se idealna u ranim jutarnjim satima. Buđenje u 4h, priprema, doručak, zadnje upute, taktika se već zna, a pritisak raste iz sata u sat. Trener naoko miran, a i on kuha makar više nije sve u njegovim rukama. Sada je sve u Bojaninim nogama. Ulog je velik, tu su i ostali iz ekipe. Maratonci trebaju podršku. Pazilo se do najsitnijeg detalja. Osjećala se atmosfera, ali pritisak je uvijek tu, jer glava je tu i srce, a borba nije nikad bila upitna. Temperatura 10 do 12 stupnjeva, vjetar 3 do 4 km/h, vlaga 75 %. Faktori koji su i najvažniji nakon fizičke spreme, koja podrazumijeva vrhunsku formu u tom trenutku. Zagonetku za mnoge trenere. Bojanin čini se da se iskazao više puta, zapravo svaki put. Imao je u glavi prognozu, unutar minute. Zapisao je to i pokazao na kraju kao potvrdu, da je znao. Njega je najmanje iznenadilo. Iskusne trenere pokazatelji sa treninga rijetko prevare. Briga je bila jedino realizacija. Nešto neuobičajeno da se desi, a „oće“ to kod Boki, i ona uči kako biti na ovom nivou. Rođena je maratonka, makar ostaje žal što je kasnije počela , jer ima tu dugoprugašku brzinu. Zato je specifična maratonka, jer neki prirodan put do vrhunskih rezultata kreće sa staze pa do ceste. Rekorderka je i na 5000m i 10000m, i 3000m je blizu, ali moraš nešto žrtvovati. Jer maraton je njen život. Od toga živiš, prema tome se odnosiš, imaš odgovornost zato je i pritisak uvijek prisutan. Jer imaš jedan pokušaj godišnje, zato se pripremaš. Fizički, taktiči i psihički.
Na startu 30.000 sretnika i patnika. Elitni trkači i trkačice posebno u prvom redu. Start na mostu rijeke koje odavno nema, namjerno je skrenuto korito, da se dobije park od 8km kroz centar grada. Paceri i suparnice su tu. Zadnja nervoza, čeka se pucanj, ruka je na štoperici, kao i trenerova. Osam i petnaest, tada je bi start, računali su na sve, da ne bude pretoplo. I kreće, prati se aplikacija, prvi prolaz na 5km pokazuje da tempomat radi po 3,25. Ekipa je po prolazima, štopa se, podrška je tu, kao i već 30.000 koraka na Garminu člana užeg tima. Nakratko se počinemo malo. Ide dobro, drži, ne pada. Dolazi do 15km, do 25m, podrška, čitanje prolaza. Na 35km, i dalje je tempo tu. Sada je sve manje sumnje, a sve više uvjerenja da će to biti to. Da, tako je nama, a njoj? Kako je u glavi, kako je u nogama? Grčevi na licu, ali to je ona, gine do kraja. Drukčije i ne ide i ne zna.. Zadnji put viđena u grupi na 37-38km, a onda, “raspašoj” „kud koji mili moji”. Kreće se koliko tko može, nema čekanja, il jesi ili nisi. Ako si do ovdje stigao, gotovo je, ako imaš srce. Jer noge su već odavno teške, ali moraš, nema druge. I onda 40km, dolaze jedna po jedna, grupe više nema, trči svaka sa svojim mislima ili strahovima. Javlja se prolaz, ostatku na cilju. Zadnje glasne upute, zapravo iz sveg glasa. Idemo! Možeš to! Bit će ispod 2:24! Ajmo! Zna se da je brza, da može tih zadnjih 2km i onih kraljičinih 195m. Najvažnija zadnja 2km ovog ciklusa. Sreća ili tuga, to te čeka u cilju. Kreće finiš kroz špalir gledatelja, širine 3 metra, i konačno tepih, plavi, boje mora. Zadnjih 500m, to je već trans, i ulazak, snage je bilo da se dignu ruke. A noge? Pitajte ju. Štoperica na njenoj ruci pokazuje 2:23,39. Prvi half na 1:11,50, drugi na 1:11,49. To je taj tempomat. Srce tuče to je dobro jer kreće adrenalin, ta spasonosna pojava. Emocije, suze kaplju, olakšanje jer je uspjela. Uvijek se dug vraća s kamatama. Dug je nastao tijekom ozljede za EP. Propušteno je to veliko i uspješno natjecanje za Hrvatsku. Vratilo se, a trebalo je pošteno odraditi.
Kenija, Iten, kamp Home of Champions, tu sve kreće i završava, za ovaj nivo rezultata. Tu je i Livigno ljetna baza. Trening se već zna, on je doveden do savršenstva za taj nivo rezultata, forma isto, zna se kada se tempira. Ostaje faktor sreće, vremenski i njen. Ne u smislu srčanosti i glave, to je baš svaki put pokazala kada trči, nego drugih faktora koji mogu utjecati na izvedbu. Treneri su to prolazili i sami kad su trčali. Iskustvo se stječe desteljećima. Kada se dobro istrči, ponosni su jer su znali. Kada se loše istrči, proživljavaju ono za što su mislili da je završilo prestankom karijere. Onaj osjećaj kada znaš da nisi dao sve od sebe. Maratonci su teško kvarljiva roba,kao konzerve ,doživotan vijek trajanja. Npr.u Valenciji rekord Australije , te zemlje i kontinenta u 46. godini na 2:21. Čudo. A nije bila ni među 10.
Svaki rezultat nosi svoje. Pa tako i Bojanin. Odavno je to prestala biti dječja igra. Ovo je surovo do bola, doslovno do krvi, suze su tu sasvim ok, kao i znoj. To je sport, atletika, najrašireniji sport na svijetu. Pogotovo maraton, koji je postao biznis, koji raste i raste. Baš kao i rezultati, koji su nestvarni. Evo u Valenciji te adventske nedjelje 4.12.2022. napadi na svjetski rekord i u muškoj i ženskoj konkurenciji. Može li se reći da sa 2:01,53, i 2:14,58 nisu uspjeli? To su treći rezultati svih vremena u povijesti najstarijeg olimpijskog sporta, tog maratona. U Valenciji, nevjerojatnog grada, mediteransko-maratonske klime, spoja povijesne, klasične i futurističke arhitekture.
Sada je gotovo, spokoj u duši prepunoj emocija je tu. Uspjela je, uspio je, uspjeli smo. Zna se, idemo dalje. Kako? Što? Gdje? Zašto, ima li uopće kraja? Muka je to. Ali ponos, sreća, država, klub, podrška, tjera te. Moraš, možeš, znaš, hoćeš i želiš. To je tvoj izbor, tvoj život. Izabrani put, put u kojem si vođena. Sada ideš naprijed i uvijek naprijed, nikad nazad, baš kao na okrepnoj stanici. Korak po korak do iduće. Svaki rezultat nosi svoje, za budućnost, gdje stječeš nove spoznaje kako još bolje i brže trčati, kao se odnositi prema tome. Jer muka je to, ali i tvoj izabrani put. Put od od 42 km. Koliko je to samo koraka i misli koje prolaze u utrci. O svemu se vodi računa i puno prije utrke. Sve je bilo kako treba, ostala je ta realizacija, koja ni ovaj put nije izostala i opet u Valenciji, po treći put. BRAVO!